joneeh, coomes to paapah.
nitko nije rekao da će mi ovo ići. mislim cijeli ovaj život, pisanje i preživljavanje. nitko.
a, ipak nadala sam se da ću uspijeti barem negdje, nekamo. ali čim sam izašla iz majčine utrobe ja sam bila mrtva. ionako naši životi ništa ni ne znače.
dišemo, spavamo, umačemo prste u toplu vodu čaja i smijemo se. različitim smijehom, dragi.
fali mi taj osjećaj smrtnosti, porezotine od papira na laktu i naše hladne ruke. i topline knjižnica.
Here I am, a bundle of past recollections and future dreams, knotted up in a reasonably attractive bundle of flesh. I remember what this flesh had gone through; I dream of what it may go through. I record here the actions of optical nerves, of taste buds, of sensory perception. And, I think: I am but one more drop in the great sea of matter, defined, with the ability to realize my existence.
rekla sam vam da to sve znači jedno veliko ništa, zato zbogom.
a, ipak nadala sam se da ću uspijeti barem negdje, nekamo. ali čim sam izašla iz majčine utrobe ja sam bila mrtva. ionako naši životi ništa ni ne znače.
dišemo, spavamo, umačemo prste u toplu vodu čaja i smijemo se. različitim smijehom, dragi.
fali mi taj osjećaj smrtnosti, porezotine od papira na laktu i naše hladne ruke. i topline knjižnica.
Here I am, a bundle of past recollections and future dreams, knotted up in a reasonably attractive bundle of flesh. I remember what this flesh had gone through; I dream of what it may go through. I record here the actions of optical nerves, of taste buds, of sensory perception. And, I think: I am but one more drop in the great sea of matter, defined, with the ability to realize my existence.
rekla sam vam da to sve znači jedno veliko ništa, zato zbogom.
tišina će znati.
Pijem vodu iz boce i mislim. Mislim, ne kao misliti nego kao razmišljanje.
Svi smo samo klonovi u sjenama, izvinite.
Ja ne mogu ovako više, prestalo je biti kada smo se vratili i otišli ponovno.
Previše pokušaja bi netko rekao, ja kažem da je to moja slabost.
Zaboravite sve što sam rekla, njihova lica, njihove poglede i njihova imena.
Zaboravite.
Svi smo samo klonovi u sjenama, izvinite.
Ja ne mogu ovako više, prestalo je biti kada smo se vratili i otišli ponovno.
Previše pokušaja bi netko rekao, ja kažem da je to moja slabost.
Zaboravite sve što sam rekla, njihova lica, njihove poglede i njihova imena.
Zaboravite.
pluto(n).
Emocije me tvore. Emocije ga tvore.
Bilo je lijepo, koliko god sam mogla protumačiti hladnoću, promrzle prste i puno zelenila, nadala sam se da ga mogu dodirnuti rukama.
I da pofotografirah puno toga, samo se sada razvijaju. I trebala bi nači novi rabljeni Canon brzo.
I nakupovah puno kašmirskih džemperića, svih u blijedim bojama, divni su mi.
I grijala sam svoje ruke trljajući ih o njegove dok je on meni puhao topi zrak u uho.
Smijala sam se bezvučno na to.
I da, kada sam se probudila, čekala me je topla čokolada.
budem odgovorila na sve komentare.
2 mjeseca već.
Bilo je lijepo, koliko god sam mogla protumačiti hladnoću, promrzle prste i puno zelenila, nadala sam se da ga mogu dodirnuti rukama.
I da pofotografirah puno toga, samo se sada razvijaju. I trebala bi nači novi rabljeni Canon brzo.
I nakupovah puno kašmirskih džemperića, svih u blijedim bojama, divni su mi.
I grijala sam svoje ruke trljajući ih o njegove dok je on meni puhao topi zrak u uho.
Smijala sam se bezvučno na to.
I da, kada sam se probudila, čekala me je topla čokolada.
Daleko si ti od istine.
Shvaćam da sam prekasno shvatila sve te zagrljaje i poljupce.
Treba mi ovo, držim do toga da ću otići tamo i naći ono što u meni nedostaje.
Ljudski kontakt.
Previše sam se udaljila od ljudi, bojim se osjećati. Nekad se bojim zapitati je li sve to stvarno.
Pa te pitam, je li?
Zelenost šume, bijeli led i maglica kada govorim. Točno ono što mi treba.
Uskoro krećemo, nadam se da ću zaspati u tvome zagrljaju i poslije kada se dignem da ću piti topli kakao.
Sie versuchen, mich vergiften?
Gledala sam u knjige na prozoru. Netko bi čak mogao i pomisliti da ih, jednim pokretom, ako ih samo gurnem, da će pasti.
Zapravo to je on učinio.
I onda sam poslije trčala kao luda, derajući da se moje bebe ne diraju.
A zapravo ih je slučajno gurnuo, jer mi je donio poštanske marke, i to nasljeđe svoje obitelji, da ih mogu razvrstati.
I odlijepiti s lijepih omota, u vrućoj vodi.
Sve dok traje maraton dokumentaraca o Finskoj, u koju idem u utorak. I gledanje očevih slika kada je on tamo bio.
Zapravo to je on učinio.
I onda sam poslije trčala kao luda, derajući da se moje bebe ne diraju.
A zapravo ih je slučajno gurnuo, jer mi je donio poštanske marke, i to nasljeđe svoje obitelji, da ih mogu razvrstati.
I odlijepiti s lijepih omota, u vrućoj vodi.
Sve dok traje maraton dokumentaraca o Finskoj, u koju idem u utorak. I gledanje očevih slika kada je on tamo bio.
tremble with cold, bitch.
Tko bi u boga miloga rekao da će jedna mala, ali mala šetnja po kiši izazvati skoru upalu bluća!?
Marie, glupačo što se vucaraš po kiši i grliš s nepoznancima?
Zašto?
Mrzim biti prehlađena i piti juhu iz čaša. Mrzim.
Fali mi podzemna, lica u šalovima i kišobrani. Fali mi tvoj topao stisak i suhe, ne vražje promočene korice knjiga. Fale mi tople kruške u nekom umaku, na primjer čokolade i piletina za vegiće.
Bolesti, odlazi. Ljeto dođi.
Marie, glupačo što se vucaraš po kiši i grliš s nepoznancima?
Zašto?
Mrzim biti prehlađena i piti juhu iz čaša. Mrzim.
Fali mi podzemna, lica u šalovima i kišobrani. Fali mi tvoj topao stisak i suhe, ne vražje promočene korice knjiga. Fale mi tople kruške u nekom umaku, na primjer čokolade i piletina za vegiće.
Bolesti, odlazi. Ljeto dođi.
heroina svoga vremena.
Zašto to nitko ne želi meni uvažiti, i izmjeriti sa svim dobrima koje sam napravila!?
Svaki dan ostajem živa, dišem punih pluća i pomažem sirotima životinjama na cesti.
I na kraju se tuži susjed jer mu ptice seru po prozorima.
Kao da su one jadnice krive što ih ljudi pregaze, pa ih ja stavljam u malo sklonište na krovu zgrade.
I kao da ne vide kako svako jutro, mali vrtić ispred zavoja prekopavam i biljke koje su puknute, malim nožićem režem i stavljajući ih u vodu, doma nastavljam uzgajati.
Zato se nemojte čuditi ako mi roba, kosa i prsti mirišu na tulipane. (I ponekad kuhinjske začine sa mirisom cigarete njegove)
Počeo je navraćati kod mene, on sa svojim lijepim osmijehom i novom knjigom u rukama za mene.
Narežemo avokado, umaćemo u umak i pričamo. Ponekad se i poljubimo.
Samo me zanima kako ću izdržati cijelo ljeto ovako?
Trebala bih krenuti kupovati biorazgradljivu odjeću, pa vas pozdravljam. Misliti ću na vas dok kupujem majicu na kojoj piše nešto dubokoumno i sarkastično.
Svaki dan ostajem živa, dišem punih pluća i pomažem sirotima životinjama na cesti.
I na kraju se tuži susjed jer mu ptice seru po prozorima.
Kao da su one jadnice krive što ih ljudi pregaze, pa ih ja stavljam u malo sklonište na krovu zgrade.
I kao da ne vide kako svako jutro, mali vrtić ispred zavoja prekopavam i biljke koje su puknute, malim nožićem režem i stavljajući ih u vodu, doma nastavljam uzgajati.
Zato se nemojte čuditi ako mi roba, kosa i prsti mirišu na tulipane. (I ponekad kuhinjske začine sa mirisom cigarete njegove)
Počeo je navraćati kod mene, on sa svojim lijepim osmijehom i novom knjigom u rukama za mene.
Narežemo avokado, umaćemo u umak i pričamo. Ponekad se i poljubimo.
Samo me zanima kako ću izdržati cijelo ljeto ovako?
Trebala bih krenuti kupovati biorazgradljivu odjeću, pa vas pozdravljam. Misliti ću na vas dok kupujem majicu na kojoj piše nešto dubokoumno i sarkastično.
it's in my honey, it's in my milk (the che?)
Izražajan pogled. Možda previsoke jagodice. Mahnem glavom. Lako zamarljivo.
Moj: prazan pogled, gledam u svoje noge. Sada ću brzo dignuti pogled kroz prozor na krov druge zgrade, puno više od naše i vidjeti golube.
Odlučim da ću ipak prošetati do vražje tržnice. Ništa me ne koša, je li tako, drago moj prijatelju nevidljivih ruku i glasa koji je mekan kao krzno, biseri i knjige.
Reći ću mu još nešto. Ne volim krzno. Rađe ću se smrzavati nego staviti mrtvu kožu jadne životinje na svoje tijelo.
Gledam njegove pokrete. Smetaju mi.
Previše su spori, kao da pokušava odmaknuti paučinu, ali pokušavajući ju ne ozljediti. I taj glupi smješak.
Smeta mi i on. Tko se još smije? Možda se ja ne smijem više toliko?
Nasmijem se. Ne košta me toliko, zar ne?
Uzvrati osmijeh. Lijepo se smije.
Priđe mi bliže i upita nešto na njemačkom. Razumijem. Naravno da, puno toga uđe u uho, nakon nekoliko tečaja.
Odgovorim na francuskom.
Odgovori i on. Podignem obrve i kažem da li se želi prošetati sa mnom da jezera. Odgovori da.
Nasmijem se više. Labudi i komadići kruha.
Kao kraj, ali je zapravo početak, zar ne dragi?
i RTL-ov CD Azre.
Moj: prazan pogled, gledam u svoje noge. Sada ću brzo dignuti pogled kroz prozor na krov druge zgrade, puno više od naše i vidjeti golube.
Odlučim da ću ipak prošetati do vražje tržnice. Ništa me ne koša, je li tako, drago moj prijatelju nevidljivih ruku i glasa koji je mekan kao krzno, biseri i knjige.
Reći ću mu još nešto. Ne volim krzno. Rađe ću se smrzavati nego staviti mrtvu kožu jadne životinje na svoje tijelo.
Gledam njegove pokrete. Smetaju mi.
Previše su spori, kao da pokušava odmaknuti paučinu, ali pokušavajući ju ne ozljediti. I taj glupi smješak.
Smeta mi i on. Tko se još smije? Možda se ja ne smijem više toliko?
Nasmijem se. Ne košta me toliko, zar ne?
Uzvrati osmijeh. Lijepo se smije.
Priđe mi bliže i upita nešto na njemačkom. Razumijem. Naravno da, puno toga uđe u uho, nakon nekoliko tečaja.
Odgovorim na francuskom.
Odgovori i on. Podignem obrve i kažem da li se želi prošetati sa mnom da jezera. Odgovori da.
Nasmijem se više. Labudi i komadići kruha.
Kao kraj, ali je zapravo početak, zar ne dragi?
i RTL-ov CD Azre.
Not witches, but ghosts
who come, moving their useless arms
like forsaken servants.
Jeste li ikada bili na berlinskoj tržnici? Nadam se da jeste.
U razmacima, volim tamo dolaziti i uzimati svježe trešnje i objesiti ih oko svojih ušiju.
I volim taj jedan štand(ić) s starim knjigama, na njemačkom.
I gledam ujutro u tek dizajuće sunce i kako je jako i ne vidim, spodobu koja prodaje knjige.
Mladi dečko.
Spustim knjige, niti gledam što sam uzela. Ah gle,Nick Hornby i Juliet, gola.
Ne, ne uzimam knjigu o samoubojstvima, ima zanimljivu naslovnicu i uzevši te dve knjige uputim se u staro kino.
Prije toga nabavim kazetu filma Maculin Féminin, i uz šteku cigareta, otići ću tam', upitati nekoga da li to mogu gledati (reći će da) i gledati film, ne razumijevši niti riječ. Ipak je na francuskome.
I dan poslije, uhvatiti ću knjigu, položiti ispit i zaspati na kraju dana.
who come, moving their useless arms
like forsaken servants.
Jeste li ikada bili na berlinskoj tržnici? Nadam se da jeste.
U razmacima, volim tamo dolaziti i uzimati svježe trešnje i objesiti ih oko svojih ušiju.
I volim taj jedan štand(ić) s starim knjigama, na njemačkom.
I gledam ujutro u tek dizajuće sunce i kako je jako i ne vidim, spodobu koja prodaje knjige.
Mladi dečko.
Spustim knjige, niti gledam što sam uzela. Ah gle,Nick Hornby i Juliet, gola.
Ne, ne uzimam knjigu o samoubojstvima, ima zanimljivu naslovnicu i uzevši te dve knjige uputim se u staro kino.
Prije toga nabavim kazetu filma Maculin Féminin, i uz šteku cigareta, otići ću tam', upitati nekoga da li to mogu gledati (reći će da) i gledati film, ne razumijevši niti riječ. Ipak je na francuskome.
I dan poslije, uhvatiti ću knjigu, položiti ispit i zaspati na kraju dana.
predmeti ili osobe spriječavaju jeku u sobi.
Listen and read
Zato je moja puno stvari, više-manje onih nepotrebnih, jer ne volim zvuk svoga glasa i ne volim kada se odbija od zidova, stvarajući jeku.
Ne volim hladnoću zidova, njihovih glatkih površina koju su obojane u crno.
Ne volim ledene pločice, po kojima mi je teško hodati bosa, naježi mi se koža pa zato više preferiram parket.
Ne volim bijele plahte koju su zategnute preko madraca koji nije mekan (ili udoban).
Ne volim ništa u toj sobi, sve mi izgleda strano, osim par pohabanih primjerka knjiga Anne Sexton, među kojima je i Love Poems i poster slike The Embrace Egona Sielea.
Volim te tamne poteze, mračnost koju pruža slika i to dvoje ljudi zagrljeni zajedno, znajući da im je to posljedni.
I marte, skupa s jučerašnjim novinama na podu koje su prekrivene pepelom cigareta samo ukazuju na moju egzistenciju na tom mjestu.
Zato je moja puno stvari, više-manje onih nepotrebnih, jer ne volim zvuk svoga glasa i ne volim kada se odbija od zidova, stvarajući jeku.
Ne volim hladnoću zidova, njihovih glatkih površina koju su obojane u crno.
Ne volim ledene pločice, po kojima mi je teško hodati bosa, naježi mi se koža pa zato više preferiram parket.
Ne volim bijele plahte koju su zategnute preko madraca koji nije mekan (ili udoban).
Ne volim ništa u toj sobi, sve mi izgleda strano, osim par pohabanih primjerka knjiga Anne Sexton, među kojima je i Love Poems i poster slike The Embrace Egona Sielea.
Volim te tamne poteze, mračnost koju pruža slika i to dvoje ljudi zagrljeni zajedno, znajući da im je to posljedni.
I marte, skupa s jučerašnjim novinama na podu koje su prekrivene pepelom cigareta samo ukazuju na moju egzistenciju na tom mjestu.
Odgovoriti ću na prošle komentare, samo sam ovo morala napisati, vratih se u Berlin, sada brzo završava škola, moram i ja neke žrtve napraviti. Jedna od njih je odlazak iz Zagreba.
suhe ruke i zvuk oboe u pozadini.
Spojeni su mi prsti i mahnito trljam nokat o nokat.
Sjedne pokraj mene.
"Što se desilo?" upita me, uzimajući bou u ruke.
Spustim glavu i položim ju na svoje suhe ruke.
Sjedile smo u njezinoj sobi, dok su vrata malenog balkona bila otvorena i puštala svježi zrak.
"Poljubio me je", ciničan pogled "i skoro povalio", nasmijem se jako, dok je ona slegnuvši ramenima, uzela bou i počela svirati.
Pomislim kako boa stvara prekrasan zvuk, onako dubok ali nježan.
Skinem lančić s vrata i počnem ga vrtiti u rukama svojim suhim. Slučajno malo jače lančić provučem kroz kožu i napravim ranu. Krv lagano počne teći, ali nije je bilo previše, pa stisnuvši svoje zube stisnem palac na ranu.
Bacim lančić kroz prozor, udahnem sporo i uzmem Rat i Mir, i po stoti put ga počnem čitati.
Ona je i dalje svirala obou.
Sjedne pokraj mene.
"Što se desilo?" upita me, uzimajući bou u ruke.
Spustim glavu i položim ju na svoje suhe ruke.
Sjedile smo u njezinoj sobi, dok su vrata malenog balkona bila otvorena i puštala svježi zrak.
"Poljubio me je", ciničan pogled "i skoro povalio", nasmijem se jako, dok je ona slegnuvši ramenima, uzela bou i počela svirati.
Pomislim kako boa stvara prekrasan zvuk, onako dubok ali nježan.
Skinem lančić s vrata i počnem ga vrtiti u rukama svojim suhim. Slučajno malo jače lančić provučem kroz kožu i napravim ranu. Krv lagano počne teći, ali nije je bilo previše, pa stisnuvši svoje zube stisnem palac na ranu.
Bacim lančić kroz prozor, udahnem sporo i uzmem Rat i Mir, i po stoti put ga počnem čitati.
Ona je i dalje svirala obou.
broken bones and black ashtrays.
"Kada si shvatila da je pala noć?" upitao me je. Pomalo šašavo od njega.
"Pogledala sam kroz prozor, kužiš?" ubodem ga s olovkom. Baš sam si zločesta.
Zagrli me čvrsto, bratski i padne sa mnom na madrac. Ja se nasmijem od srca, stvarno su mi ovakve male sitnice falile, znate. Ugrizem ga prst i gledam kako krv lagano kapka na drvene parkete, koje su prekrivene lakom koji se prolio, mojom krivnjom, prije mnogo, ali se i sada ljeskao nekako krvavo crveno.
"Sa malim srebrnim šljokicama", kažem, gledajući kako se sjaje pod sjajem noćnog mjeseca (i moje lampe) koje se probijao kroz polu zatvorene škure.
"Jesi li rekla nešto?" pomalo me nezgodno upita, ali ja mu se nasmiješim još jednom široko i velim ponosno:
"Hajde kreni narezati jabuke, ja ću staviti na Supernatural."
Prošla je ponoć, dobro znana prijateljica.
"Pogledala sam kroz prozor, kužiš?" ubodem ga s olovkom. Baš sam si zločesta.
Zagrli me čvrsto, bratski i padne sa mnom na madrac. Ja se nasmijem od srca, stvarno su mi ovakve male sitnice falile, znate. Ugrizem ga prst i gledam kako krv lagano kapka na drvene parkete, koje su prekrivene lakom koji se prolio, mojom krivnjom, prije mnogo, ali se i sada ljeskao nekako krvavo crveno.
"Sa malim srebrnim šljokicama", kažem, gledajući kako se sjaje pod sjajem noćnog mjeseca (i moje lampe) koje se probijao kroz polu zatvorene škure.
"Jesi li rekla nešto?" pomalo me nezgodno upita, ali ja mu se nasmiješim još jednom široko i velim ponosno:
"Hajde kreni narezati jabuke, ja ću staviti na Supernatural."
Prošla je ponoć, dobro znana prijateljica.
from the sky, she speaks to me.
"Problem je možda u izražavanju."
Mahnito odmahnem glavom.
"Ni slučajno. Samo, dano nam je premalo mjesta i vremena."
Filipa je uzdahnula, znala sam da mrzi ovakve razgovore. Mrzila sam ih i ja.
Uglavnom, osjećaji i misli.
Da li su uvijek bile barikade među ljudima? Zar je cijelo vrijeme bilo ovakvo, da su ljudi bili zatovreni i tjeskobni na sve?
Sjedile smo u kafiteriji (to je stručan naziv), ja i ona, obadvije pijuckale čaj, a ja sam potegnula i za cigaretom.
Netko je upravo ušao, vidjela sam joj to u očima, a premda sam sjedila iza vrata nisam mogla vidjeti tko je to.
Naravno, Filipa je nabacila svoj koketni osmijeh, malo odbacila par mrvica s bluze, sve dok ja nisam uvidjela da je ona uvijek ovako sređena, da joj je svaka crna vlas kose na mjestu, dok sam ja pogledala što nosim.
Iznošene sive traperice, marte s čeličnom kapicom koje su bile ogrebane do stupnja raspadnutosti, home-made print majica s natpisom Azra, nepočešljana kosa u punđi i vintage majčine Ray-Banke koje su nošaltno bile namještene na vrhu toga nereda.
"Deane!" Filipa se zadere, još nas nije prepoznao, ali ja sam se odmah sjetila. Suza, poruke, k vragu svega.
Filip, je bio putnik. Karazmatičan, uvijek nasmijan, pomalo pesimističan i buntovan sa svojim dreadlocksima, znala sam jako dugo. Naravno viđala bi ga u razmacima, uvijek u jesen ili zimu, sve dok nije krenuo na put u Norvešku.
To mu je zapravo bio san, nakon što je s 13 saznao da ima rodbinu tamo, da otiđe i uživa u svome životu.
Svi smo bili žalosni, naravno tko ne bi bio, ali eto, bilo nam je drago zbog njega.
Podigla sam se i čvrsto ga zagrlila, prstom odmah uhvativši jedan dreadlocks.
"Kako si mi ti?" upitao me je, no ja sam potajno obrisala jednu zalutalu suzu, on mi je uhvatio prst i ovlašt ga poljubio.
"Dobro", odgovorila sam mu i još čvršće ga zagrlila.
Eto, svi se vraćaju u Zagreb.
Mahnito odmahnem glavom.
"Ni slučajno. Samo, dano nam je premalo mjesta i vremena."
Filipa je uzdahnula, znala sam da mrzi ovakve razgovore. Mrzila sam ih i ja.
Uglavnom, osjećaji i misli.
Da li su uvijek bile barikade među ljudima? Zar je cijelo vrijeme bilo ovakvo, da su ljudi bili zatovreni i tjeskobni na sve?
Sjedile smo u kafiteriji (to je stručan naziv), ja i ona, obadvije pijuckale čaj, a ja sam potegnula i za cigaretom.
Netko je upravo ušao, vidjela sam joj to u očima, a premda sam sjedila iza vrata nisam mogla vidjeti tko je to.
Naravno, Filipa je nabacila svoj koketni osmijeh, malo odbacila par mrvica s bluze, sve dok ja nisam uvidjela da je ona uvijek ovako sređena, da joj je svaka crna vlas kose na mjestu, dok sam ja pogledala što nosim.
Iznošene sive traperice, marte s čeličnom kapicom koje su bile ogrebane do stupnja raspadnutosti, home-made print majica s natpisom Azra, nepočešljana kosa u punđi i vintage majčine Ray-Banke koje su nošaltno bile namještene na vrhu toga nereda.
"Deane!" Filipa se zadere, još nas nije prepoznao, ali ja sam se odmah sjetila. Suza, poruke, k vragu svega.
Filip, je bio putnik. Karazmatičan, uvijek nasmijan, pomalo pesimističan i buntovan sa svojim dreadlocksima, znala sam jako dugo. Naravno viđala bi ga u razmacima, uvijek u jesen ili zimu, sve dok nije krenuo na put u Norvešku.
To mu je zapravo bio san, nakon što je s 13 saznao da ima rodbinu tamo, da otiđe i uživa u svome životu.
Svi smo bili žalosni, naravno tko ne bi bio, ali eto, bilo nam je drago zbog njega.
Podigla sam se i čvrsto ga zagrlila, prstom odmah uhvativši jedan dreadlocks.
"Kako si mi ti?" upitao me je, no ja sam potajno obrisala jednu zalutalu suzu, on mi je uhvatio prst i ovlašt ga poljubio.
"Dobro", odgovorila sam mu i još čvršće ga zagrlila.
Eto, svi se vraćaju u Zagreb.
It's like you read between the minds.
Listen and read
Dao mi je da diram slike na platnu.
Poteze, široke i oštre, puno živih boja, ali nevažne su boje u umu mi.
Samo bi rekao da zatvorim oči. Vjerovala sam mu, predala mu ruku i dopustila da me vodi.
Nije to bila galerija, već njegova mala tavanska soba visokog stropa.
Slike su bile čudne, ali nekako čarobne, posebne, pune boja, grubih poteza i privlačile su me.
Modeli su bile žene, renesanske su obline isticale se, dok su usne boje malina bila poluotvorene, čedno pokrivene.
Pitala sam ih od kuda ih zna, on je odgovarao da su stranci, ljupke žene koje je sreo na trgu, u tramvaju, dok je tražio knjigu Tadijanovića u knjižnici.
Slike su bile uredno posložene jedna do druge, na velikom bijelom zidu, a na zidu nasuprot je prekrasnim rukopisom bila ispisana jedna Tadijanovićeva pjesma, citiram:
U trku, njeni koraci
Zazvoniše na stubama.
Ostadoh sam, u suzama,
I pođoh u noć bezdanu.
Nebom su jurili oblaci.
Kamo, na koju li stranu
Da krenem, ostavljen,
Osamljen?
Rekao je da mu je to ispisala jedna od djevojaka, po imenu Danijela, guste crne kose i plavih očiju. Pokazao mi je i sliku.
Bila je predivna, a to vam govori nestručnjak.
Izgledala je savršeno, krhko i tako, tužnom. Ali oči su joj govorile totalno drugu priču.
Bile su žive, a plava boja u njih je odskakala.
Trebao bi početi vjerovati u svoj dar, i sve vaše dobre želje su prenesene njemu.
Dao mi je da diram slike na platnu.
Poteze, široke i oštre, puno živih boja, ali nevažne su boje u umu mi.
Samo bi rekao da zatvorim oči. Vjerovala sam mu, predala mu ruku i dopustila da me vodi.
Nije to bila galerija, već njegova mala tavanska soba visokog stropa.
Slike su bile čudne, ali nekako čarobne, posebne, pune boja, grubih poteza i privlačile su me.
Modeli su bile žene, renesanske su obline isticale se, dok su usne boje malina bila poluotvorene, čedno pokrivene.
Pitala sam ih od kuda ih zna, on je odgovarao da su stranci, ljupke žene koje je sreo na trgu, u tramvaju, dok je tražio knjigu Tadijanovića u knjižnici.
Slike su bile uredno posložene jedna do druge, na velikom bijelom zidu, a na zidu nasuprot je prekrasnim rukopisom bila ispisana jedna Tadijanovićeva pjesma, citiram:
U trku, njeni koraci
Zazvoniše na stubama.
Ostadoh sam, u suzama,
I pođoh u noć bezdanu.
Nebom su jurili oblaci.
Kamo, na koju li stranu
Da krenem, ostavljen,
Osamljen?
Rekao je da mu je to ispisala jedna od djevojaka, po imenu Danijela, guste crne kose i plavih očiju. Pokazao mi je i sliku.
Bila je predivna, a to vam govori nestručnjak.
Izgledala je savršeno, krhko i tako, tužnom. Ali oči su joj govorile totalno drugu priču.
Bile su žive, a plava boja u njih je odskakala.
Trebao bi početi vjerovati u svoj dar, i sve vaše dobre želje su prenesene njemu.
stretch the soul.
Opet se dižem u nečijem krevetu (više nije važno čiji je), opet sam se vratila u Zagreb (prerano, da.)
I diže se sunce polagano, polagano, lijeno je to sunce zagrebačko.
Neki mladić, prijatelj F., kojeg sam tu nać prije vidjela, sada je stajao bosih nogu na balkonu, pušeći cigaretu i slušajući jutarnje ptice.
(snimljeno starim filmom, no i dalje volim taj aparat)
Došetala sam do njega i upitala ga što radi.
Malo se uplašio, ipak je bilo rano jutro, a bio je sam.
Naslonila sam se na ogradu i zaklopila oči dok je on govorio. (čudno, um mi pamti sasvim nepotrebne stvari.)
"Trebao bih ovo prestati raditi."
"A to bi bilo?" upitah ga zamišljeno i dalje ne otvorivši oči.
"Biti divlji", sjedne pored mene na pločice balkonske "Mlad sam, ali eto i dalje sebe nekako uvijek razočaram, pustim sebi da padnem, i da se ne dignem s vremena na vrijeme."
"Možda bih trebao početi vjerovati u sebe", kažem mu iskreno no i dalje nekako pospano, sjedeći pokraj njega, "Što radiš?"
"Slikam. No ne vjerujem da će me to negdje dogurati."
Gurnem ga laktom, pogledam u lice i upitam ga da li bi mogla ih vidjeti. On odgovoriše da, digne se i otiđe iz stana (mogla sam čuti otvaranje i zatvaranje vrata.)
Idem u srijedu ih pogledati.
I diže se sunce polagano, polagano, lijeno je to sunce zagrebačko.
Neki mladić, prijatelj F., kojeg sam tu nać prije vidjela, sada je stajao bosih nogu na balkonu, pušeći cigaretu i slušajući jutarnje ptice.
(snimljeno starim filmom, no i dalje volim taj aparat)
Došetala sam do njega i upitala ga što radi.
Malo se uplašio, ipak je bilo rano jutro, a bio je sam.
Naslonila sam se na ogradu i zaklopila oči dok je on govorio. (čudno, um mi pamti sasvim nepotrebne stvari.)
"Trebao bih ovo prestati raditi."
"A to bi bilo?" upitah ga zamišljeno i dalje ne otvorivši oči.
"Biti divlji", sjedne pored mene na pločice balkonske "Mlad sam, ali eto i dalje sebe nekako uvijek razočaram, pustim sebi da padnem, i da se ne dignem s vremena na vrijeme."
"Možda bih trebao početi vjerovati u sebe", kažem mu iskreno no i dalje nekako pospano, sjedeći pokraj njega, "Što radiš?"
"Slikam. No ne vjerujem da će me to negdje dogurati."
Gurnem ga laktom, pogledam u lice i upitam ga da li bi mogla ih vidjeti. On odgovoriše da, digne se i otiđe iz stana (mogla sam čuti otvaranje i zatvaranje vrata.)
Idem u srijedu ih pogledati.
Now it's easy, 'cause you don't know better.
Opet me nostalgija uhvatila i začepila u sebe.
Cijelu subotu sam bila u krevetu i mislila o tome, što bi bilo, kad bi bilo?
Puno bi lakše bilo da sam tada birala ovo drugo, išla duljim putem.
Ukratko, dobila sam razglednicu u petak.
Prvo je došao šok (naravno moj dobar prijatelj, nepokoleban nikad) a onda bijes.
Mučilo me to što ona, zapravo ima obraza tako se ponašati.
Pošalje malu poruku, misleći da će biti sve oke, da će moja rekacija biti sasvim normalna, ali je li?
Bogami nije, nikada niti neće biti (ipak je otišla, nikad se nije vratila, javila and on)
Dobro je, utapat ću tugu u pjesmam Tegan&Sare. (*pours love*)
Bilo je to lijepo vrijeme, prijateljice draga, ali ga ne bih htjela vratit natrag.
Cijelu subotu sam bila u krevetu i mislila o tome, što bi bilo, kad bi bilo?
Puno bi lakše bilo da sam tada birala ovo drugo, išla duljim putem.
Ukratko, dobila sam razglednicu u petak.
Prvo je došao šok (naravno moj dobar prijatelj, nepokoleban nikad) a onda bijes.
Mučilo me to što ona, zapravo ima obraza tako se ponašati.
Pošalje malu poruku, misleći da će biti sve oke, da će moja rekacija biti sasvim normalna, ali je li?
Bogami nije, nikada niti neće biti (ipak je otišla, nikad se nije vratila, javila and on)
Dobro je, utapat ću tugu u pjesmam Tegan&Sare. (*pours love*)
Bilo je to lijepo vrijeme, prijateljice draga, ali ga ne bih htjela vratit natrag.
I lay like a compass.
"Gdje ćeš ići za proljetne praznike?"
Natrag u Zagreb, odgovorim. Ići ću do Maksimira, raširiti deku i zaspati. Over.
Natrag u Zagreb, kod Filipe u stan.
Natrag u Zagreb, busom vjerovatno.
Natrag u Zagreb, i ponovno kod staraca.
"A gdje to?"
U Berlin odgovorim, nekako nesigurno, opet sam se nekako navikla na ovo, pa mi je teško otići.
Možda mislite da je ne moguće, no ja se obrazujem u više škola i na više jezika. Hm, što moji sve mogu srediti.
Okey, idem zaspati sad, previše sam umorna, cijelonoćno hodanje po parkovima i buđenje u stanovima frendova s plahtama na podu (previše liči na neki video Boy Georgea) ne djeluje previše dobro na moj organizam. (trebala bi naučiti normalno disati.)
Natrag u Zagreb, odgovorim. Ići ću do Maksimira, raširiti deku i zaspati. Over.
Natrag u Zagreb, kod Filipe u stan.
Natrag u Zagreb, busom vjerovatno.
Natrag u Zagreb, i ponovno kod staraca.
"A gdje to?"
U Berlin odgovorim, nekako nesigurno, opet sam se nekako navikla na ovo, pa mi je teško otići.
Možda mislite da je ne moguće, no ja se obrazujem u više škola i na više jezika. Hm, što moji sve mogu srediti.
Okey, idem zaspati sad, previše sam umorna, cijelonoćno hodanje po parkovima i buđenje u stanovima frendova s plahtama na podu (previše liči na neki video Boy Georgea) ne djeluje previše dobro na moj organizam. (trebala bi naučiti normalno disati.)
prekriži noge, bože.
Slušam ovo i majke mi, rasplakati ću se.
Kako sam danas imala škole poslijepodne, digla sam se ujutro i gledala u nebo.
Bilo je (poslije) previše plavo, previše čisto, samo plavo. Plavo.
Iživciralo me, i boljele su me oči poslije ali nekako me to opuštalo.
Samo sjediš, ne radiš ništa i plavo nebo.
I poslije se opet ja šećem po gradu, morala sam doći nekako do škole, zar ne?
I opet gledam u ta poznata lica, smijem se skupa s njima i hodam ukorak s njim. Lagano.
Poslije bili u pubu, nije mi se dalo ići odmah u tu malu sobicu i gledati u prazne listove neke bilježnice.
Rađe ću svoje misli odmaknuti i uživati.
Prije malo sam se vratila, ali ne smeta mi.
I tako mi Andrea cijelo vrijeme govori da prekrižim noge, a ja joj se samo smijem.
Ipak je to ista Andrea, s tim ispijenim licem, s tom čudnom (nekako je izvijena, onako crna razumijete?) crtom (crnom) iznad oka i ljubičastim ružem.
Nismo se previše promjenili, govorim im. Ne, nismo.
Kako sam danas imala škole poslijepodne, digla sam se ujutro i gledala u nebo.
Bilo je (poslije) previše plavo, previše čisto, samo plavo. Plavo.
Iživciralo me, i boljele su me oči poslije ali nekako me to opuštalo.
Samo sjediš, ne radiš ništa i plavo nebo.
I poslije se opet ja šećem po gradu, morala sam doći nekako do škole, zar ne?
I opet gledam u ta poznata lica, smijem se skupa s njima i hodam ukorak s njim. Lagano.
Poslije bili u pubu, nije mi se dalo ići odmah u tu malu sobicu i gledati u prazne listove neke bilježnice.
Rađe ću svoje misli odmaknuti i uživati.
Prije malo sam se vratila, ali ne smeta mi.
I tako mi Andrea cijelo vrijeme govori da prekrižim noge, a ja joj se samo smijem.
Ipak je to ista Andrea, s tim ispijenim licem, s tom čudnom (nekako je izvijena, onako crna razumijete?) crtom (crnom) iznad oka i ljubičastim ružem.
Nismo se previše promjenili, govorim im. Ne, nismo.
kao puhanje u maslačak.
Nedjelje su neradni dani, ja ponedjeljke obožavam.
Prilika da se prošetam po gradu, dođem do vbz-a, sjednem na koljena i listam knjige.
Svaki ponedjeljak, ipak je to ritual. :)
Jučer sam došla iz Zagreba ponovno u Rijeku (sve češće se vraćam u taj grad), i opet odsjela kod Sie. Volim te čoveče.
I vratila se starom društvu, koje je i dalje isto, nakon 5 godina.
Lagano je živjeti, kao puhanje u maslačak.
Prilika da se prošetam po gradu, dođem do vbz-a, sjednem na koljena i listam knjige.
Svaki ponedjeljak, ipak je to ritual. :)
Jučer sam došla iz Zagreba ponovno u Rijeku (sve češće se vraćam u taj grad), i opet odsjela kod Sie. Volim te čoveče.
I vratila se starom društvu, koje je i dalje isto, nakon 5 godina.
Lagano je živjeti, kao puhanje u maslačak.
Subota. Mrzim subote.
Prekasno se dignem, ne navijem Horrorse previše, pa ništa ne čujem.
Starci hodaju ispod zgrade, čuvajući svoje torbe, dok sam ja i dalje u pamučnoj majici.
I naranče su mi na stolu.
Mrzim subote, i filmove poslije na televiziji.
Prekasno se dignem, ne navijem Horrorse previše, pa ništa ne čujem.
Starci hodaju ispod zgrade, čuvajući svoje torbe, dok sam ja i dalje u pamučnoj majici.
I naranče su mi na stolu.
Mrzim subote, i filmove poslije na televiziji.
Nije ništa važno, i zalupila sam vratima. K vragu već sam kasnila k baki, a onda se ovaj dosadan susjed pojavi.
Sjećam se, jedanput, ali samo jedanput samo šetala uz potok, dok sam pokušala ju prijeći.
Ali to je isto teško kao i sve, zar ne?
I našla sam jedanput djetelinu sa četiri lista, je li to sreća?
Pokušati ću ovo predočiti u svoju svijest. Djelomično. Mrtve Duše. Kava. Rusi. Vlak.
Fale mi putovanja i udobni vlakovi i ta samoća koja te prati.
Sjećam se, jedanput, ali samo jedanput samo šetala uz potok, dok sam pokušala ju prijeći.
Ali to je isto teško kao i sve, zar ne?
I našla sam jedanput djetelinu sa četiri lista, je li to sreća?
Pokušati ću ovo predočiti u svoju svijest. Djelomično. Mrtve Duše. Kava. Rusi. Vlak.
Fale mi putovanja i udobni vlakovi i ta samoća koja te prati.
Ne volim pisati naslove, mislim da su bezpotrebni, u više slučaja nemaju veze s postom.
Tišina me vezala uz prozor, uz onu malu daskicu, da sjećaš je se, zar ne?
I Rat i Mir me vezao uz onaj mali kafić ispod moga stana.
I znala sam uzeti jedno pivo i cijelo veče samo sjediti na onim stepenicama pokraj one galerije, koju su slučajno zatvorili.
I tišinu sam voljela osjetiti dok smo bili na travi pokraj škole, i onda bih ja rekla 'vidi gledam travu', i obadvoje bi smo se smijali na to.
Bila su to dobra vremena, zar ne. Drago mi je da ih više nemamo.
Tišina me vezala uz prozor, uz onu malu daskicu, da sjećaš je se, zar ne?
I Rat i Mir me vezao uz onaj mali kafić ispod moga stana.
I znala sam uzeti jedno pivo i cijelo veče samo sjediti na onim stepenicama pokraj one galerije, koju su slučajno zatvorili.
I tišinu sam voljela osjetiti dok smo bili na travi pokraj škole, i onda bih ja rekla 'vidi gledam travu', i obadvoje bi smo se smijali na to.
Bila su to dobra vremena, zar ne. Drago mi je da ih više nemamo.
Baš sam pregledavala stare slike, i na svakoj bi išla;
Gle na ovoj smo se ljubili! Na ovoj držiš tek kupljeni francuz! Ovdje smo pili jebenu kavu.
Sva ta mjesta i dalje postoje zar ne, dragi?
Ali ti ih posjećuješ s drugom?
Možda je to tako svakoj od nas. Možda ne.
Gle na ovoj smo se ljubili! Na ovoj držiš tek kupljeni francuz! Ovdje smo pili jebenu kavu.
Sva ta mjesta i dalje postoje zar ne, dragi?
Ali ti ih posjećuješ s drugom?
Možda je to tako svakoj od nas. Možda ne.